Kroz život upoznaš jako puno ljudi, za neke ti treba jako kratko da shvatiš da li su vrijedni biti dio tvog svijeta ili ne. A ima i onih koji se godinama lukavo skrivaju ispod svojih maski, ali nitko pa ni oni ju dugo ne mogu nositi, i brzo se otkriju kakvi su zapravo....

I koliko god te takve situacije u životu pogode, one su samo neka vrsta lekcije - jer uz pomoć njih ti svakim danom sazrijevaš i saznaješ tko je uistinu tvoj pravi prijatelj.

Prošla sam kroz neka prijateljstva koja su se na kraju pokazala lažnim... i koliko god mi ponekad i danas teško padne sjećanje na te dane s tim osobama, ne žalim ni za čim... tako je moralo biti... trebalo je sve to proći, da bi se izgradila iskrena i čvrsta prijateljstva - da bi danas sa sigurnošću znala tko su pravi prijatelji... 

I danas sa ponosom mogu reći da sam bogata osoba jer sam okružena svojim anđelima... sa svakom od njih povezana sam na svoj način, svaka od njih zaslužila je imati kutak u mom srcu... One su uvijek tu za mene i ja za njih... Zajedno prolazimo kroz smijeh i plač,, šetnje, čavrljanje uz kavicu, izlaske do jutra... veze, prekidi, vjenčanja, rođenja djeteta... sve je to nitima isprepleteno u jednu riječ PRIJATELJSTVO... 

Bez njih moj bi život, moj svijet bi bio pustinja, i zato svaki dan zahvaljujem Bogu na njima <3 ;) 

“I love people who make me laugh. I honestly think it's the thing I like most, to laugh. It cures a multitude of ills. It's probably the most important thing in a person.” 
― Audrey Hepburn

 ''Da ostanemo ovo što jesmo. 
Sutra. I uvijek. Djeca. 
Ne veliki, ne odrasli. 
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, 
da jedno drugom ne dopustimo 
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo."

<a href="http://www.bloglovin.com/blog/4617399/?claim=b32t5vwqaa8">Follow my blog with Bloglovin</a>

Zimska idila na Viškovu

Jučer idem s posla i smočim se ko miš, pljušti kiša ko luda i mislimo se tako na stanici što li nas tek čeka na Viškovu... i imali smo šta vidjeti, prava snježna mećava... Došla sam doma i slobodno sam mogla glumiti snjegovića - zabijelila sam se od snijega od glave do pete he he... al dok su neki njurgali, ja sam bila sretna ko dijete... nema većeg gušta nego hodati dok pada snijeg, ili kao prošli put kad je pao (prije cca mjesec dana) i biti prvi koji hoda netaknutnim putem prekrivenim snijegom... okrenete se a ono samo vaši otisci ;)

A jutros je bilo divno ustati dok svi spavaju - mali ispravak - svi osim mog brata koji je već od 5.30 ujutro čistio ulicu - najbolji brat na svijetu.... ;) <3 i gledati kako je lijepo napadao i sve zabijelio... Skuhat si kavu i meditirati prije posla...
Ne znam zašto ljudi ne vole snijeg... šta ima tako loše u njemu... ceste se očiste, tamo gdje ralice ne prođu, uzmite lopate u ruke i očistite svoj dio...busevi uvijek voze - svaka čast Autotroleju i svim šoferima - šta bi mi bez njih ;)  i jednostavno uživajte...
Dozovite dijete u sebi i prisjetite se svog djetinjstva i kako ste uživali nekad ;) grudajte se, radite snješka, iskoristite vrijeme na snijegu najbolje što možete... ;)